Zovem se Tomislav, rođen sam 1993. godine u Zagrebu. Rano djetinjstvo, koliko se sjećam, bilo je obilježeno čestim boravkom kod bake i djeda, dok sam s roditeljima imao nešto složenije odnose. Odnos s majkom bio je komunikacijski zahtjevan, često napet jer je bila sklona kontroli i povremenim ispadima, dok je odnos s ocem bio hladan i distanciran, obilježen njegovom odsutnošću. Tek kasnije sam razumio da su oboje činili najbolje što su znali, ali tada sam osjećao nedostatak topline i razumijevanja.

            S bratom sam imao korektan, ali ne pretjerano blizak odnos. Više sam se družio sa starijima, tražeći priznanje i pripadnost. Kao tinejdžer, bio sam nemiran i buntovan, često u sukobu s autoritetima i pravilima. Nije me zanimala škola, a više sam tražio smisao kroz društvo, glazbu i osjećaj pripadnosti grupi. U tom razdoblju počinjem eksperimentirati s marihuanom, a kasnije i s drugim supstancama poput speeda, heroina i tableta.

            S vremenom sam shvatio da se upotreba pretvorila u ovisnost, ali sam to u početku poricao. Iako sam bio svjestan posljedica, strah, tuga i osjećaj praznine često su me tjerali da bježim od stvarnosti kroz drogu. U dubljem smislu, to je bio pokušaj da ispunim unutarnju prazninu i pronađem osjećaj mira koji nisam imao u djetinjstvu.

            Zbog problema s ovisnošću završio sam nekoliko puta u terapijskim zajednicama i na liječenju u bolnici. Trenutno se nalazim u zajednici “Moji dani” gotovo dvije godine. To iskustvo smatram prekretnicom jer sam ovdje prvi put iskreno sagledao vlastiti život, svoje pogreške i motive. Naučio sam preuzeti odgovornost, raditi na sebi i prepoznati koliko su osjećaji i odnosi važni za stabilnost i promjenu.

                Danas razumijem da su moji izbori bili posljedica ranijih rana i pogrešnih uvjerenja. Naučio sam da bijeg u drogu ne rješava ništa, već produbljuje problem. Cilj mi je održati apstinenciju, živjeti svjesno i posvetiti se radu na sebi, uz veću samokontrolu i odgovornost prema sebi i drugima.