Zovem se Miroslav, rođen sam 1976. godine u Čakovcu. Djetinjstvo sam proveo u obitelji koja je bila disfunkcionalna. Otac je bio alkoholičar i siledžija, a majka je brinula o meni i bratu. U školi sam bio odličan učenik.

            Prvi doticaj s lakim drogama imao sam u srednjoj školi, a kasnije sam počeo konzumirati i opijate. Nakon srednje škole planirao sam upisati novinarstvo, smjer sportski novinar, no umjesto toga zaposlio sam se kao kuhar. Plaća mi je bila dobra, počeo sam izlaziti, piti i drogirati se- i naravno, tada mi je sve to izgledalo „super“. Mislio sam da sve imam pod kontrolom, no ubrzo sam shvatio da to baš i nije tako. Heroin je postao svakodnevnica, a život mi se počeo raspadati.

            S 23. godine sam se oženio, a ubrzo nakon toga dobio i dijete. Nažalost, zbog ovisnosti i nestabilnosti, brak se raspao, što je za mene bilo vrlo teško razdoblje. Nastavio sam još jače tonuti i gubiti sve dublje tlo pod nogama.

            U 28. godini ponovno se ženim i dobivam drugo dijete. Najgore od svega je što sam i suprugu uspio navući na konzumaciju droge. Hvala Bogu, u trenutku kada je ostala trudna, odlučila je odbaciti sve psihoaktivne stvari. Iako je i taj brak završio razvodom, danas s bivšom suprugom imam korektan odnos, a s djecom redovit kontakt. Kroz sve te godine naučio sam koliko su odgovornost, strpljenje i vjera važni u životu.

            Unatoč svemu, nikada nisam u potpunosti izgubio vjeru u sebe. Kroz godine sam više puta pokušavao prekinuti s ovisnošću, prolazio kroz tretmane i zajednice. Prvi ozbiljniji pomak dogodio se kada sam prihvatio da trebam pomoć i odlučio potražiti liječenje. Uspjevao sam održavati apstinenciju, iako je bilo uspona i padova.

            Trenutno sam u terapijskoj zajednici i osjećam se stabilno. Svjestan sam svojih pogrešaka, ali i vlastite snage da ih ispravim. Moja djeca su dobro, i to mi je najveća utjeha. Naučio sam prihvatiti prošlost i trudim se svakim danom biti bolji čovjek. Moj cilj je da jednog dana postanem djed i da kroz svoje unuke vratim dug obitelji — onaj dug ljubavi, brige i prisutnosti koji sam nekada izgubio. Obitelj je sve. To sada istinski razumijem i osjećam.