Rođen sam 1982. godine u Novoj Gradiški. Odrastao sam u malom selu u obitelji koja je imala i lijepih i teških trenutaka. Mama je radila u školi, a tata je bio milicajac, kasnije policajac. U djetinjstvu nije bilo puno topline. U kući su česte bile svađe, nerazumijevanja i intervencije policije. Te slike i osjećaji ostali su u meni dugo — možda predugo.

            Imam sestru Nikolinu, brata Gorana i polubrata Stjepana. Svi smo odrasli noseći svoje rane na svoj način. Ponekad mi se činilo da nas sve to veže, ali često nas je i udaljavalo. Nisam imao sretno djetinjstvo, ali nisam ni potpuno nesretan — jednostavno, bilo je to vrijeme kad sam naučio kako izgleda život kad ljubav i bol idu ruku pod ruku.

            Završio sam srednju školu za stolara u Novoj Gradiški. 2001. godine sam se prvi put oženio, ali brak nije potrajao — razveli smo se nakon dvije godine. Nakon toga odlazim u Njemačku, gdje sam živio i radio. Po povratku sam upoznao svoju drugu suprugu Sanju. U početku je sve izgledalo dobro, ali njezina posvećenost poslu, za mene je postala propast. S vremenom sam postao alkoholičar. Kad se 2012. rodio naš sin Borna, mislio sam da će to sve promijeniti. Nadao sam se da će nas dijete povezati i da će život krenuti novim putem. No, dogodilo se suprotno — rastali smo se iste godine. Borna je ostao s majkom, a ja sam ostao sam sa sobom, s bolom i prazninom.

            Počeo sam još više piti, a kasnije sam završio i u zatvoru. Tamo sam prvi put došao u dodir sa subotexom, koji mi je postao lijek za sve rane. Kad sam izašao, pokušao sam se izvući — otišao sam u komunu 2016. godine. Bio sam tamo godinu dana, ali nisam bio spreman na promjenu. Čim sam izašao, ponovno sam počeo s drogom … sve ono što me vuklo dolje.

            Već deset godina živim između komuna i psihijatrija. Dugo sam mislio da više nemam motivacije, da sam potrošio sve šanse. No, negdje duboko u sebi još postoji nešto što se ne gasi — možda mala iskra, ali postoji.

            Danas polako vraćam vjeru da promjena ipak ima smisla. Još uvijek nisam tamo gdje želim biti, ali počinjem vjerovati da mogu. Naučio sam da nitko drugi neće živjeti moj život umjesto mene. Ako želim pronaći mir, moram ga graditi korak po korak — iskreno, bez laganja sebi.

            Vjerujem da još mogu pronaći ono za što ću se uhvatiti, nešto vrijedno, nešto što će me držati čvrsto kad dođu teški trenuci. Možda je to ponovna bliskost s obitelji, možda odnos sa sinom, možda jednostavno mir koji dolazi kad čovjek prestane bježati od sebe. Znam da još nije gotovo. Još sam tu — i još pokušavam.